Evoluciona glupost a.k.a. Ne ponijeti dzemper napolje i piti cedevitu sa ledom uz zabrinjavajuce nalete vjetra

          Zasto, o zasto,  ljudi iznova i iznova pokusavaju sa uvijek katastrofalnim ogledom zvanim celicenje? Razmisljajuci o ovoj fascinantnoj temi, sa evolucionog i psiholoskog stanovista, u sjecanje su mi se vratili brojni poduhvati iz skorije istorije, poput:  izbora kratke suknje kao odjevne kombinacije za visesatno putovanje vozom (u februaru), nosenje haljine bez ledja za proslavu Srpske Nove Godine (na otvorenom) u slucaju da se posle ode u neki zatvoreni prostor (ne ode se), svjesno ignorisanje vremenske prognoze u vrijeme trajanja Exit-a (jer su jakne i kisobrani za pi*ke) ili , najpopularnije, slusanje modno osvjescenijih drugarica koje su vec ocelicene i nemaju problema sa klimatskim prilikama (Anja Babic).
         Ipak, tek nakon jutrosnjeg, najnovijeg, pokusaja celicenja, koji je po ko zna koji put rezultirao smrznutim nogama, upalom pluca u zacetku i neprevazidjenim  grijanjem u pekari (sa varijacijama  u supermarketu, uz zapaljeni kontejner, uz auspuh od autobusa....), dosla sam do zakljucka da tako uporna manifestacija gluposti ne moze biti tretirana kao usamljen propust u empirijskom zakljucivanju covjeka (npr. bio je dovoljan samo jedan pokusaj da shvatimo da su frizure iz 80-tih zle, pa valjda bi shvatili i za ovo...) , vec mora biti dio nase DNK, odnosno urodjeni instinkt, genetski okidac, kojim nas evolucija tjera da iz generacije u generaciju pomjeramo nivo tolerancije, sve dok ne dodjemo do konacnog cilja : nosenja bikinija na -25 stepeni Celzijusa .
      Spokojna, jer konacno shvatam da je celicenje nesto jace od svih nas, nesto cemu se ne mogu oduprijeti, mirno guglujem sve one stvari koje sam jutros sanjala da imam, a koje nekoj buducoj  generaciji vise nece trebati.

I, za moju modno osvjescenu drugaricu ,

Do sledeceg celicenja!

Japanistika Vol.1

            Kao sto vidite, danas je nedelja, dan kada moji tradicionalno odlaze na selo, a ja, ukoliko nisam u mogucnosti da im se pridruzim, ostajem u kuci, ne izlazim iz spavacice, naizmjenicno se budim i padam u san prateci dokumentarce na Nacionalnoj geografiji, jedem ostatke hrane od prethodne sedmice, te panicno raspremam posteljinu 2 minuta prije nego sto se vrate i udju na vrata. Probudivsi se i shvativsi da je emisija o uticaju fluktuacije delte Nila na razvoj egipatske drzave zavrsena, te da gledam nesto o vulkanima na japanskom ostrvu i jedem mozda budjavi kolac od prije tri dana, koji je i dalje zapanjujuce socan i mek, dosla sam do sinteze japana i kolaca koja je proizvela krajnje sarenolik, i u nekim trenucima pomalo psihodelican post.

           S obzirom da imam obicaj da moje prijatelje cesto davim sa mnogim aspektima ove drzave, te da su samo prevrnuli ocima i rekli  joooooj saznavsi ovu tematiku, promocurno stavljam numeraciju u naslovu, jer ce ovakvih postova biti jos i nikako me ne mozete sprijeciti u tome:) Woohoo za slobodu govora!

 Wagashi, tradicionalni slatkisi povezani sa ceremonijom pijenja caja

Kampeto, presovani obojeni secer, preteca wagashi-ja

Japan je uvijek imao posebnu kulturu pakovanja, pocevsi od viseslojnih i kompleksnih haljina gejsi do poslastica u masovnoj proizvodnji. Oslanjajuci se na prirodnu inspiraciju, origami tradiciju ili jednostavno modernu psihodeliju, pakovanje i ambalaza dostigli sasvim novi nivo...

Pasta od rize i crvenog pasulja sa aromom sakura lista

Sasa dango, neka vrsta ustipka umotana u list bambusa
 

Smjesa od kaki voca oblikovana kao plod ili cvijet
 

Mizu-yokan poslastice,  by Kogetsu

Set za olovke..cokoladne pahuljice dobijate ostrilom..awesome! , by Hironobu & Sato

Klasika, sest  hitokuchi (zalogaja), by  Higashiya

  

Monaka, tradicionalni slatkis oblikovan kao kikiriki, iako nema nikakve veze sa istim

by Heidelberg

Furoshiki nacin pakovanja

Kolacici , Hato Sable

I kao savrsen primjer da nijedna zemlja nije savrsena, prilazem najnormalniju japansku reklamu za slatkise koju sam uspjela da pronadjem na youtube-u, a koja je opet, cudna i blago jeziva.

Silk Stockings (1957)

Cyd Charisse

        Igrom slucaja, troseci jos jedan dragocjeni dan svog neponovljivog zivota na TV, shvatila sam da mi se izbor ponudjenih sadrzaja u tom trenutku sveo na jedno od smeca u kojima glumi Chuck Norris i subotnji klasik/mjuzikl na, cini mi se, HTV-u. Elem, time smatrajuci dan u startu propalim, udubila sam se u Silk Stockings u kome glume Cyd Charisse i Fred Astair. Naravno, posto nijedan film u kome ljudi spontano pocinju da pjevaju i u savrsenim koreografijama igraju sa slucajnim prolaznicima na ulici (ili u baru, posti, na mostu, savjetu kucnih stanara..) ne moze biti dobar, nisam bila iznenadjena kliseima u zapletu tipa ona konzervativna clanica partije iz Rusije koja ne zna da voli, on slobodoumni moderni dendi iz Pariza, stereotipima o komunizmu i Rusiji, stereotipima o zenama i zavrsetka koji je ocigledan nakon prvih 5 minuta filma. Zaprepascujuce, ovaj bezvezni film se istakao upravo onim sto je inace najiritantnije: sekvencama sa igrom, i sto je najcudnije svilenim carapama.

Istima je posvecen ovaj post.







Jedna od najboljih sekvenci, ciji je (naravno) najbolji dio isjecen, a originalna muzika zamijenjena nekom iz youtube biblioteke :(

Cyd Charisse

Reklame i evolucija...

1928

1948

1950

1951

1958

1960-1970?

2010

I na kraju oblacenje.. oldies style

I high fashion danas u stilu Tudor-ovi srecu Cavalli-ja, Vivienne Westvood, Galliano-a i slicne ljude cije stvari nikada necemo ni vidjeti, a kamoli nositi.

P.S. hvala ti TV-u., ubio si jos jedan dosadan dan! Volim te <3

Chick Habit: Mae West

"I'll try anything once, twice if I like it, three times to make sure."

Ukoliko ne znate nista o Mae West, a zelite, i ushiceno se nadate da je ovo mjesto gdje mozete da povratite opstu kulturu koju ste svirepo ubili  davne 1994. gledanjem trece reprize druge sezone Beverli Hilsa 90210, sa suzom u oku i drhtavim pokretom misa moram da vas preusmjerim na www.google.com. Previse pretenciozno i snishodljivo za prvi post? E pa, Slavice, steta sto ces morati da pratis ovaj blog ukoliko zelis da nastavis da uzivas u tom velikom zivotnom cudu, poznatijem kao moje prijateljstvo.



 


I, naravno, ko od nas nije jedva docekao godine u kojima moze da pogleda ne samo bilo koji video zapis koji nije crtani film, a da ne zaspi, vec crno-bijeli film iz 1933. godine sa mutnom slikom, ako ni zbog cega drugog, onda barem zbog satisfakcije sto je neko konacno spustio ovog Cary Grant-a na zemlju, koji ce nas u naredne 33 godine iritirati svojim smekerskim forama.



I, za kraj, jos jedna zivotna mudrost fantasticne Mae:

"A hard man is good to find."