Tuesday, October 26, 2010

Last days of magic

Charlie Chaplin






 
Camille, 1921
Horace Bristol, 1940s

Monday, October 25, 2010

Kako ste djetinjasti...


by Luba Roniss

              Kada dosadna kiša pada cijelu noć, cijelo jutro, cijeli dan, i ima tendenciju da nastavi da pada do daljnjeg, ljudi teže da počnu da se ponašaju čudno. U ovom slučaju, nije u pitanju nije bilo kakva kiša, već ona sitna, najdosadnija, za koju vam se svaki čas čini da prestaje ili da možete da pretrčite preko ulice do prodavnice, a u stvari, za to vrijeme, u potpunosti pokisnete i pokvarite i taj mali pokušaj  look-a koji ste teškom mukom stvorite u 7:15 istog jutra. Dakle, čitav dan morate da hodate sa kišobranom najglupljeg dezena kome svaki čas ispada po neka žica i koji uredno zaboravljate na svakom ćošku. Cipele su vam prokisnule, ili, ukoliko ste promoćurno izabrali neke robusnije, previše ste se okuražili i približili ivičnjaku, te vas je neko, ko negdje neopisivno žuri automobilom, u potpunosti isprskao. Samim prisustvom ovih ekstremnih kišnih uslova, već oko 1-2h,  svaki normalan pojedinac ulazi u fazu neobjašnjivog smijeha, sklapanja očiju i sindroma duplo sporijeg protoka vremena. Tačnije, u fazu infantilnosti.


 Disney Vintage Toy Soldier , by Marx, 1961.


via flickr user Spikes Shoes

Naravno, pošto u takvim uslovima nije ni moguće smisliti nešto koliko-toliko koherentno, da bi popunili prostor između priloga, izvolite jednu staru pjesmicu ( u kojoj se, srećom, radi o kiši, te ipak nije totalno random).

via flickr user The Fancy Lamb, 1906.
via flickr user Den Yoko

      Lije pljusak, stari gusak, digo kišobran.
        Pored njega patka gega, kaže"Dobar dan!"



Simplex vintage wooden puzzle, via flickr user Super Ninon
via flickr user The Fancy Lamb, 1920-te


"Zdravo , zdravo, luda glavo!"
Veli gusak njoj.
"Što se mučiš, Što ne skočiš,
pod kišobran moj?"


via flickr user Female Trouble 3
via flickr user H For Home


Veli patka:"Dušo slatka,
nije loša stvar..
Kad ne lovim i ne plovim
Neka kisnem bar"



via flickr user Monique

Monday, October 18, 2010

Chick Habit : Marchesa Luisa Casati


"I want to be a living work of art"




                 Ženski dandy pionir, jasnije, Oscar Wilde sreće Dita-u Von Teese. Patrona. Muza. U jednom trenutku najbogatija žena u Italiji. Priređivala je najbolje žurke. Naravno, ukoliko preferirate žurke sa golom poslugom kojoj su "kritični dijelovi" prekriveni samo pozlaćenim listićima. Znači, odlične žurke!


Portrait of the Marquise, Giovanni Boldini

               Opčinjavala je umjetnike, kako literarne tako i vizuelne: Robert de Montesquiou, Roman de Tirtoff, Jean Cocteau, Cecil Beaton; Giovanni Boldini, Paolo Troubetzkoy, Romaine Brooks, Kees van Dongen, Man Ray.... Nakon Kleopatre i Bogorodice, ličnost koja je najviše puta prikazivana u novijoj umjetnosti. (Doduše, ukoliko vjerujemo krajnje sumnjivom internet izvoru).


Casati, Man Ray

                   Iznajmljivala vilu na ostrvu Kapri, gdje je pružala utočište vizuelnim umjetnicima, piscima, kosmopolitama  i gej parovima u egzilu. Zmije koje joj se uvijaju oko tijela umjesto nakita. Šetnje Venecijom u pratnji pripitomljenih leoparda sa samo krznenom bundom preko golog tijela. Kapi beladone u zjenicama.

"Eccentricity is tolerable only in its first freshness. Cherished until it has gone stale, it becomes unbearably pathetic and at the same time alarming." Maurice Druon


Giovanni Boldini, 1908
          


           Opjevana od strane Jack Kerouac-a, inspiracija za likove u romanima Dans la fete de Venise (1922) i Nouvelle Riviera (1924), pisca Michel-Georges Michel-a. Na filmu su je igrale Vivien Leigh, La Contessa (1965), i Ingrid Bergman, A Matter Of Time (1976).


Paget-Fredericks, 1920.

             Do 1930. godine, imala je lični dug od 25 miliona dolara, njene stvari su prodavane na aukciji (pričalo se da je dobar dio kupila Coco Chanel), a ona je pobjegla u London gdje je živjela u siromaštvu. U smeću tražila ( i nalazila!)  pera da bi sebi pravila ukrase za kosu. Sahranjena sa vještačkim trepavicama, u crnoj koži i leopardovom krznu. Hard core to the end. To se mora poštovati!


In Fountain Costume, designed by Paul Poiret
Casati, Man Ray
                  Danas, pored redovnog pominjanja u svakom relevantnijem izdanju istorije umjetnosti, te modnih revija posvećenih njenom liku i djelu  (Christian Dior, Karl Lagerfeld), i jedan odličan editorijal featuring Tilda Swinton....






in Acne paper issue, Paolo Roversi,  2009

Tuesday, October 5, 2010

Alone with everybody: Eric Fischl + Bukowski


the flesh covers the bone
and they put a mind
in there and
sometimes a soul,



 

and the women break
vases against the walls

and the men drink too
much




and nobody finds the
one



but keep
looking 

crawling in and out
of beds.





flesh covers
the bone and the

flesh searches
for more than
flesh. 




there's no chance
at all: 

we are all trapped
by a singular
fate.





 nobody ever finds
the one. 

 

 
the city dumps fill
the junkyards fill
the madhouses fill
the hospitals fill
the graveyards fill

nothing else
fills. 

 

Monday, October 4, 2010

Sumatra: Tri enterijera, Lucien Freud, Ana Karina i bicikl

Undercurrent,  Lucien Freud

 designer Anthony Malat  + photographer Jamie Isaia,  NY Magazine

Jade Jagger, boho lux interior

Summer house on the Swedish island of Gotland

Anna Karina


Friday, October 1, 2010

Architecture - - - - behind!!!

Never mind the buttocks....London
                   Ukoliko spadate u osobe koje su jednog dana, sa žalošću, shvatile da na hard disku imaju zabrinjavajući broj fotografija na kojima se ne nalazi nijedno ljudsko biće, osim ako se nekim čudnim slučajem boja njihove jakne/cipela/torbe ne uklapa sa čeličnim profilom u pozadini, onda ste zaista u problemu.  Naime, kako rodbini i prijateljima opravdati 250 fotografija sledećeg sadržaja: zgrada, ista ta zgrada samo sa većim kadrom u kome je uhvaćen čitav ulični front, prozor na fasadi pomenute zgrade, detalj konstrukcije pomenute zgrade, još jedna  slika pomenute zgrade u cjelini jer se u međuvremenu vrijeme promijenilo i nijansa neba stvara zanimljivu refleksiju; komunistički  blokovi  koji vas "asociraju na otuđenost savremenog čovjeka" ali i "podsjećaju na estetiku moderne i ruskih konstruktivista"; materijalizacija i dizajn popločanja određene zone "koji pozivajući se na naturalizam i u naznakama brutalizam potenciraju upotrebu i simboličku vrijednost lokalnih materijala"; igre svjetlosti i sijenke koje stvaraju kolonade/brisoleje/perforacije na zidovima.



Rome

Moscow, 1959


                Nažalost, pošto se (prokletstvo!) arhitektonski objekti uglavnom nalaze u gusto naseljenim dijelovima planete, neminovno je da se ponekad u kadru pronađe i neki pripadnik ljudskog roda. U tom slučaju, fotografije se obično sastoje od : vašeg poluprofila sa 70% lica u tami, cipela vas i vaših prijatelja na različitim materijalizacijama podloge ( kamen, pijesak, trava, pločice...), refleksije lica u staklu preko koje ste  u photoshopu prelijepili nebo/ptice u letu/vodu, grupe prijatelja koja pravi arhitektoničnu kompoziciju.

              Ovakvo ponašanje vodi direktno u samodestrukciju i društvenu izopštenost: roditelji vas bijesno gledaju jer nemaju fotografiju "da uokvire", komšinica likuje jer misli da lažete o putovanjima, prijatelji vas mrze jer su 20 minuta gledali slideshow gotskih elemenata u arhitekturi.


NYC, Vogue

Paris

                  Stoga, da bi prikrili koliko ste nakazni, morate pribjegavati trikovima ilustrovanim na priloženim fotografijama: taktički rasporedite  prijatelje oko objekta koji želite da slikate; pokušajte da uhvatite ljude u donjoj trećini kadra kako bi se njihovim odsijecanjem i dalje mogla dobiti pristojna panorama; fotografišite "portrete" neposredno ispred objekta sa zanimljivim detaljima na fasadi ; pri kadriranju čitave figure koristite čudne, okomite perspektive kako bi uhvatili dijelove popločanja i mobilijara.


Barcelona
                    Međutim, ukoliko je to uopšte moguće, najbolje je da se u potpunosti okanete arhitekture. Realno, ni vi sami nikada nećete pogledati te slike.Vaš omiljeni album je onaj sa maturske ekskurzije kada ste uslikali najboljeg prijatelja kako spava na pločicama u kupatilu pored sopstvene povraćke. Zato, u stilu Gustav Klimt-a, koji je okrenuo zadnjicu kritičarima, nadovezujem se na prvu fotografiju u postu i predlažem : okrenimo zadnjicu arhitekturi!!!! Znate da je to ispravno!


Gold fish (To my critics), Gustav Klimt, 1901-1902